RAZGOVOR S DRAGOM ASIĆEM LIKOM

Ostvario sam se kao plesač

Ivana Slunjski

Za suvremenoplesnu umjetnost u Hrvatskoj vremena nikad nisu bila jednostavna, od samih začetaka prožeta je raznim borbama: za samosvojnost discipline, za prepoznatljivost i vidljivost, za radni i izvedbeni prostor, za obrazovno i institucionalno usustavljivanje, za decentraliziranje scene… Mnogi se stoga u plesu okušaju, ali rijetki zadrže. Zahvaljujući ustrajnosti, ambiciji i velikoj posvećenosti, gajeći ljubav prema pokretu još od školskih plesnjaka, Drago Asić Lika od početka plesačke karijere do umirovljenja djelovao je kao samostalni umjetnik. Njegov su profesionalni put podjednako obilježili Studio za suvremeni ples i Zagrebačko gradsko kazalište „Komedijaˮ, surađivao je s brojnim koreografima, a kao najuspjelije realizacije izdvaja „Prstenˮ Tihane Škrinjarić, „Kvartet’78ˮ  Zagorke Živković te „Baladu o kraljuˮ Suzane Sliva. S ponosom ističe da je ostvario svoj cilj: živjeti od plesa i s plesom. Pitate li kolege što misle o Lici, mnogi će reći da je pouzdan plesač, jedan od onih koji ne iskaču odmah u prvi plan, ali bez kojih je plesni ansambl nezamisliv.

 

U zasluženoj ste plesnoj mirovini već neko vrijeme. Pratite li i dalje ples?

Posljednjih godinu dana slabo, takva je situacija, ali kad me pozovu, odem na predstave. Član sam Udruge plesnih umjetnika Hrvatske pa imamo godišnje skupštine na kojima se i družimo. Tu i tamo osvane pokoja suradnja s mojim mladim kolegama, oni me malo informiraju. Volim pogledati dobru predstavu i putem interneta pratim što se događa. Dosta su se angažirali ti mladi ljudi. Znam se šaliti s njima da su laptop-plesači, a morali bi plesati. Mi smo imali sreću jer smo imali više izvora prihoda. Danas se plesači bore za opstanak, rade u školama, vode tečajeve itd. Tamara Curić i Larisa Navojec, koje su također započele u Studiju za suvremeni ples, napravile su veliki posao pokrenuvši Plesni centar TALA. Prije nekoliko godina surađivao sam s njima u projektu „Pozvaniˮ belgijskog koreografa Seppea Baeyensa, bilo nas je od sedam do 70 godina. Sa 65 godina nije mi bilo lako plesati, skoro sam odustao, ali uspio sam izdržati. Na kraju mi je bilo jako drago.

 

Kako je započela Vaša plesna priča? Što Vas je privuklo plesu?

Počeo sam plesati relativno kasno za plesača suvremenog plesa. Iz Gospića sam došao u Zagreb na studij prava. Još dok sam bio u gimnaziji, vidio sam na televiziji jedan prilog Studija za suvremeni plesi maštao da dođem u Studio jer je bio pojam. Počeo sam s folklorom, najprije sam se upisao u Kulturno-umjetničko društvo „Vilim Galjerˮ, a onda u Lado. Godinu dana plesao sam u Ladu i potkraj pripravničkog staža trebao potpisati ugovor. Tada mi je bratić, koji je znao moje afinitete, rekao da Studio ima audiciju i put mi je krenuo u drugom smjeru. Studio je u to vrijeme surađivao sa Zagrebačkim gradskim kazalištem „Komedijaˮ, a to je podrazumijevalo plesanje u mjuziklima, što je meni odgovaralo. Tada je Studio vodila Tihana Škrinjarić. Plesača je bilo malo, samo četiri do pet plesača, dok je bilo osam do deset plesačica. Plesači bi se zadržavali godinu do dvije, pozavršavali fakultete i zaposlili se. Ja sam bio uporan, četiri godine plesao sam kao pripravnik kad me je Tihana pitala želim li se nastaviti baviti plesom jer imam potencijala. Onda mi se sve otvorilo. Počeo sam relativno kasno, svi su bili malo iznad mene, boljih predispozicija, otvorenih kukova, kolega Andrija Laboš Jerry npr. bio je pionirski prvak u gimnastici. Morao sam se više truditi da dođem do zadovoljavajuće razine. Komedija i spoj plesa, glume i glazbe presudili su da ostanem u umjetnosti. U provinciji, Lici odakle dolazim, nije se mnogo govorilo o suvremenom plesu, i dan danas je tako. Znalo se za balet, društvene plesove, latinoameričke plesove. Prvih petnaestak godina mnogo smo surađivali s Komedijom. Vlado Štefančić, tadašnji ravnatelj Komedije, krenuo je s mjuziklima, a mi smo plesali u svemu učemu je trebalo, da bismo završili s prekrasnim „Aplauzomˮ koji je postavio američki koreograf Gene Foote i približio nam zapravo žanr mjuzikla. U jednom je trenutku Studio otišao iz Komedije. Kao samostalni umjetnici dosta smo snimali za televiziju, nije bilo ni jednoga šoua u kojem Studijevi plesači nisu plesali, od novogodišnjih emisija do zabavnih magazina, putovali smo po cijeloj Jugoslaviji, stvarno smo bili traženi.

 

Dakle, kad ste došli u Studio, vodila ga je Tihana Škrinjarić. Recite mi nešto više o njezinu načinu rada, pristupu koreografiji, plesnoj estetici za koju se zalagala.

Bio sam „tabula rasaˮ kad sam 1974. ušao u Studio, počeli su treninzi, pripreme zapredstave. U prvih nekoliko predstava suvremenog plesa malo sam se teže snalazio. Tihana Škrinjarić bila je izvrsna koreografkinja i pedagoginja iznala je što od koga može očekivati i izvući iz njega. S tim da je ona već početkom osamdesetih 20. st. napustila Studio, osjetila je da je u Studiju napravila što je mogla i da mora dalje. Organizirala je plesne punktove i drugo. Za novu voditeljicu Studija izabrali smo Zagorku Živković.

Prsten, kor.Tihana Škrinjarić, obnova dijela predstave za Dance Aid, SSP/HIPP/ Foto: Renato Branđolica

Što se promijenilo u Studiju sa Zagom Živković?

Nije se mnogo toga promijenio zato što je Zaga Živković bila Studijeva članica, ne netko izvana.

 

Dobro, ali uvela je, primjerice, tehnike koje se dotadu Studiju nisu primjenjivale, kao što je graham.

Plesačice su uglavnom završile plesnu školu, mi plesači takoreći smo došli s ceste. U to doba nije bilo škole suvremenog plesa za muške plesače, samo baletna škola na Ilirskom trgu. Uzor nam je bio Darko Kolar, odličan plesač, pedagog i prijatelj. Djevojke su poslije išle na treninge u Europi i Americi i prenosile nam tehnike i druge novitete. Tako je i Zaga Živković uvela tehniku graham koja nam je pomogla, ali meni je teže padala zbog moje tjelesne građe. Maja Bezjak držala nam je satove baleta, to je uvela još Tihana Škrinjarić. Shvatili smo da se bez osnova klasike ne može. Poslije je Studio angažirao Guya Perkova i Silvu Muradori koji su svako jutro prije našeg osnovnog treninga, „jazz danceaˮ ili grahama ili bilo koje druge tehnike, držali baletne satove. Guy Perkov nas je doveo do visoke razine.Govorio nam je da nije jednostavno doći do vrha, ali da je teže održati se na njemu. Nakon treninga radili smo na cjelovečernjim predstavama.

 

Gdje ste imali probe?

Najprije u dvorani nekadašnjeg Pionirskog kazališta u Preradovićevoj, a kad se Zagrebačko kazalište mladih preselilo u Teslinu,omogućili su nam da vježbamo u njihovim novim prostorima. Mirjana Preis, Desanka Virant, Sanja Zimmer, Ivanka Cerovac počele su se tada u ZKM-u baviti plesnom pedagogijom.

 

Koliko ste često izvodili predstave?

Uvijek je bilo problematično organizirati izvedbe, održali smo premijeru i nekoliko izvedbi i time smo zadovoljili zagrebačku publiku. „Prstenˮ (1977) Tihane Škrinjarić i „Kvartet ’78ˮ (1978) Zage Živković izvodili smo skoro 10 godina, to je publika dobro prihvaćala. Druge predstave izvodili smo dva-tri puta, pa je uletjelo pokoje gostovanje, ali u principu uvijek je bio problem prodati predstavu. Bilo nam je žao uloženog truda, pripremali smo predstave dva-tri mjeseca da bi se one izvele dva-tri, eventualno desetak puta. Sve smo sami organizirali, nosili na gostovanja scenografiju, postavljali plesne podove.

 

Jeste li bili upućeni u rad drugih s plesne scene, Komorni ansambl slobodnoga plesa, Zagrebački plesni ansambl?

Gledali smo predstave jedni drugima. Volio sam surađivati i družiti se s drugim plesačima. Bilo je animoziteta, uvijek se Studio optuživalo da je najjači, ali bit je da se držimo zajedno, da pomognemo sami sebi. Inače naša razilaženja drugi iskoriste.

 

Možete li navesti specifičnosti Studija u odnosu nadruge pojave u plesu dok ste aktivno plesali?

Kad sam došao u Zagreb, nisam znao za druge ansamble. Poslije sam se više upoznao s njihovim radom. U Studiju smo imali jednu sliku o suvremenom plesu i onda vam je čudno kad vidite drukčiju viziju. U Studiju se ipak plesalo, to što je Milana Broš radila nije mi se svidjelo u to doba.Poslije kad sam proširio vidike i pojmove o suvremenom plesu, malo sam promijenio mišljenje. Ali uvijek sam mislio da se u plesu mora plesati. I danas to mislim. Cijenim sve mlađe plesače i koreografe, ali najviše mi se sviđa rad Maše Kolar, to se podudara s mojom slikom o plesu. Ne želim nikoga uvrijediti,poštujem svačiji rad, ali to je za mene ples.

Brandenburg Gate (1986), kor. Desanka Virant, proba u ZKM-u, Foto: Renato Branđolica

Koliko su u Studiju koreografije bile zadane? Kako je bila zastupljena improvizacija?

Više sam volio da mi se koreografija zada, zbog mojih predispozicija. Bilo je pokušaja na temelju improvizacija i slobodnog kretanja. I Tihana Škrinjarić i Zaga Živković i Mirjana Preis, sve su one koreografirale. Svakom plesaču želja je da se jednog dana bavi i koreografijom. Ja sam se na drugi način bavio koreografijom, s djecom, ali nikad nisam napravio cjelovečernju predstavu. Moj je domet u to doba bio ples, ja sam plesač. Uvijek sam govorio da radim ono što volim i još mi za to plate. To je bila moja želja,otišao sam u umjetnike i ostvario svoj cilj.

 

Što se dogodilo na predstavi „Tchi Tchiao / Svilaˮ (1993) Kiline Cremona? Čitava generacija studijevaca tada je prestala plesati.

Studijevi plesači nekako u to vrijeme vratili su se iz rata i polako ponovo privikavali na ritam treninga i proba. I dalje smo bili uvučeni u psihozu rata, nije ona prestala s našim povratkom. A mora se početi raditi. Zaga Živković za predstavu je angažirala Kilinu Cremona koja je udarila tempo od pola devet ujutro do pola pet popodne, s jednom kratkom stankom. Dasad surađujem s njom, mogao bih i tri godine, ali tada smo nakon petnaest dana psihički padali, pucali po šavovima. Plesali smo i nadali se da će se nešto dogoditi da se odustane od projekta. Počeli smo prije ljeta i očekivali da sunam kao i inače srpanj i kolovoz slobodni. Ali Cremona je zadužila nekoga dadijelu ekipe vodi probe i tijekom ljeta. Kad smo se mi ostali vratili, sve nam je bilo novo. Nakon što je Cremona pogledala što smo napravili, zahvalio sam joj se na suradnji. U tom drugom dijelu predstave nisam plesao. Tada su se i nama, Andriji Labošu, Anti Juriću i meni, studijevci zahvalili. Malo sam im to bio zamjerio. Kad nemaš muških plesača, krize moraš prevladavati na drugi način, možda su trebali s nama malo blaže postupati. Danas Studio osim Branka Bankovića više nema plesača. Tada sam se upustio u druge projekte. Još sam za Studio do 2000. plesao u dječjoj predstavi „Vila lutakaˮ koju je osmislila Đurđa Dević-Šegina. Zahvaljujući njoj i Đaniju Šegini počeo sam se baviti i humanitarnim radom, sad već 30 godina surađujem sa Specijalnom školom u Krapinskim Toplicama, pedijatrijskim odjelom na onkologiji na Šalati i dječjom bolnicom u Klaićevoj.  

 

Plesali ste u više koreografija Suzane Sliva („Crash –slučaj sestara Nˮ, 1985, „Balada o kraljuˮ, 1988), kako Vam je bilo s njom surađivati?

Suzana Sliva iznimna je koreografkinja. Njezina „Balada o kraljuˮ bila je također novitet za nas, odlično osmišljena. Time smo gostovali i u Seulu uoči otvorenja Olimpijskih igara. Svaki koreograf ima svoj način rada i pristup plesačima. Drukčije gledate na nekoga koga poznajete nego kad koreografira netko izvana. Čim dođe netko novi, želimo se dokazati. „Neosvojenu zemljuˮ je, na primjer, 1982. koreografirao Dommy Reiter Soffer,koji nam je dao dobar savjet – govorio je da ne idemo preko svojih mogućnosti, nego onoliko koliko nam tijelo dopusti, a on će iz toga izvući što mu treba.

 

Danas se ipak promijenio odnos koreografa i plesača,ravnopravniji su.

Nisam već neko vrijeme surađivao s koreografima pa nemam pravog uvida. U doba moje mladosti normalno mi je bilo da je koreograf pojam. Vjerojatno su se koreografi i plesači približili, što je i u redu. Ako trud i zalaganje nisu zajednički, onda sve pada u vodu. S time da se mora znati tko je tko. Ili ako svi sudjeluju kao koautori, to je odličan pomak.

 

Balada o kralju (1988) kor. Suzana Sliva, proba u ZKM-u, Foto: Renato Branđolica

Spomenuli ste pedagoški i koreografski rad s djecom. O čemu je riječ?

Počeo sam koreografski surađivati s Dječjim zborom „Pahuljiceˮ. Moj koreografski rad inače se svodio na revijalne koreografije za modne agencije. Zadovoljio sam formu kao koreograf, ali nisam se bavio nastajanjem cjelovečernje koreografije. Budući da sam živio u Utrini, voditeljica Dječjeg zbora „Pahuljiceˮ koji tamo djeluje čula je za mene i počeli smo surađivati. Obično bih izabrao četiri-pet djevojčica koje većidu na ritmiku ili slično i s njima napravio malu plesnu grupu, a drugi su bili potpora, mahali bi rukama, opisivali tko što radi u nekom djelu. Surađivali smo otprilike deset godina. Sa Zaprešićkim malim manekenima također, onda sam u Zaprešiću vodio plesne tečajeve. Nije jednostavno raditi s djecom, nisam završio plesnu pedagogiju. Mogu raditi s malenima u zborovima, ali nisam se smatrao kompetentnim voditi djeci plesne tečajeve, jer kad nekomu s četiri-pet godina usadite nešto, to ostaje, što je velika odgovornost. „Jazz danceˮ tinejdžerima može, time vladam, ali uz sve plesne pedagoginje koje su završile škole za predškolce nisam dovoljno kompetentan.

Gluma je druga moja ljubav kojoj sam se posvetio. Kad sam upisivao fakultet, htio sam se prijaviti na akademiju, ali nisam imao hrabrosti. Nakon što je Studio prestao djelovati u Komediji, Štefančić me angažirao za ulogu u „Guslaču na krovuˮ Jerryja Bocka i Josepha Steina. Nije to velika uloga, ali kad me angažirao za ulogu u „Guslačuˮ, rekao mi je da ju je glumio i Ray Harrison koji je koreografirao i režirao brodvejski mjuzikl. To mi je bio poticaj da osmislim nekoliko plesnih koraka. Tako sam ostao vezan uz Komediju i poslije sudjelovao u šest-sedam predstava kao glumac i plesač. Na kraju sam završio u „Gubec-beguˮ Ivice Krajača, Karla Metikoša i Miljenka Prohaske, „DunduMarojuˮ Đele Jusića i „Spli’skom akvareluˮ Ive Tijardovića. I danas me veseli kad me pozovu za neku sitnu ulogu. U Gospiću sam pokrenuo manifestaciju Glumci u Gospiću kojom želim povezati profesionalne glumce i amatere. Prošle godine gostovala je predstava „Mila Showˮ, u kojoj sam nastupio u kabaretskoj točki. Eto, i prošle sam godine plesao.